RAZMIŠLJANJA O ISUSOVOM KRAJU
Učenička zataja
Autor: Fra Ivan Šarčević
Petak, 8. travnja 2011.
I dok su Juda i njemu
slični skloni izdati prijatelja zbog malo novca i malo vlasti, jer doista
uvijek je novca malo i uvijek nam je malo vlasti nad drugima, dotle je Petar i
slični njemu u malovjernosti i strahu zatajio svoga učitelja i prijatelja. I
onako kako su pohlepa za novcem i vlašću stalna ljudska kušnja, tako su strah i
malovjernost stalna provjera naše vjernosti, našega prijateljstva i naše ljudskosti.
Poznato nam je kako su se
gotovo svi Isusovi učenici razbježali kad je Isus uhvaćen, i nema ih sve do
onog doista čudesnoga poslijeuskrsnog vremena kada s novom snagom, osnaženi
Božjim neočekivanim zahvatom, iznova prihvaćaju svoga Učitelja i ono što im je
on govorio. Poznato nam je kako se Isusov učenik i prijatelj Petar kukavički
ponio u predvorju zgrade gdje je Isus bio ispitivan. Usporedno dok je Isus bio
ispitivan o svome identitetu, Petar je pred sluškinjom pao na ispitu identiteta
svoga prijateljstva i učeništva s Isusom. Poznato nam je da je tom prilikom
zanijekao i svoj jezik i svoje podrijetlo i iznad svega svaku vezu s Isusom. On
koji je toliko vremena proveo s njime, u strahu i malovjernosti, krivo je
zatajio da ga uopće poznaje. I to više puta.
Osim dakle izdaje, zataja
je velika kušnja prijateljstva. Kako doista ostati vjeran prijatelju do kraja?
Kako se samo lagano odričemo prijateljstva u situacijama kada nam prijatelj
padne u nemilost vlasti ili javnoga mišljenja, a dobro znamo da je u pravu.
Petar naravno nije kao Juda, nije poletio ni za novcem ni za vlašću, ali se
pokazao tako malenim jer se uplašio da ga netko ne izvede na svjetlo dana i ne
otkrije s kime on prijateljuje.
Isus se ponašao tako da
nije imao straha da se susretne s grešnicima, sa strancima, sa Samarijankom, s
onima koje su njegov narod i društvo odbacivali, a Petar, a i mi se Isusovi
današnji sljedbenici, kršćani, nerijetko, uklanjamo i od svojih prijatelja,
strah nas je javno priznati da su nam oni prijatelji, strah nas je s njima se
javno, naočigled svih sastati, pokazati da imamo išta s njima.
Isus je čitava života bio
blizak i solidaran s onima koji nisu imali ni novca ni vlasti, koji su
društveno bili prezreni, nacionalno omalovaženi, religiozno diskreditirani. U
njegovoj solidarnosti bilo je rizika,opasnoga životnog rizika. Uostalom zbog toga je i
skončao na križu. Prijateljstvo s Isusom podrazumijeva rizik, opasnost po
život. Prijateljstvo s Isusom nije samo u nedjeljnom slušanju njegovih lijepih
riječi, u kontempliranju njegove prisutnosti u crkvi, pred Tabernakulom ili
samo u klanjanju u hostiji. Prijateljstvo s Isusom podrazumijeva rizik – rizik
povlastica života – rizik da se u situacijama kada naš prijatelj ili
prijateljica budu krivo optuženi dignemo svoj glas istine, rizik da se i nas
optuži i osudi kao i naše prijatelje da smo izdajnici ili zavodnici naroda.
Prijateljevati s Isusom ne znači osigurati si miran i siguran život u
zavjetrini od ljudi, nego izlazak na vjetrometinu, u srce svijeta s rizikom da
budemo šikanirani, da od nas okreću glave, da nas se drugi klonu kako se ne bi
onečistili, rizik da hodimo zemljom kao slabi vjernici, katolici, kao „smeće“
naroda i ruglo svijeta.
Petar je ipak došao k
sebi, gorko je zaplakao, iskreno se pokajao na zataju svoga prijatelja.
I još nešto: Mi ljudi
redovito i ne želimo uvidjeti jesmo li gdje zatajili i Isusa i prijatelje, je
li nas strah, poput Petra, tako slomio da zaniječemo i sebe same, svoj
identitet. Rado bismo bili dobri ljudi, rado bismo bili Isusovi učenici, ali
nikako ne bismo htjeli nositi rizik kojeg to učeništvo i to prijateljstvo
traže. Bilo bi dobro – barem nekad, poput Petra – gorko zaplakati i pokajati
se!